THE HANDMAIDEN 2


handcover-photo-copy

Nekoliko je tema u filmu The Handmaiden kojih se neću dotaknuti u ovom uvodu: 1. lezbijstvo, 2. seksualne perverzije i 3. knjige. 1. Znam samo dvije lezbijke i bio sam strašno razočaran njihovim lezbijstvom. Strašno. Nisam znao što točno da očekujem pri upoznavanju, ali sam se svejedno uspio razočarati. Od lezbijstva* sam zapravo očekivao nekakvu drugačijost, alternativne sisteme ljudskih odnosa, nacrt za rješenje nedostataka muško-ženske ljubavi. Lezbijke su, saznao sam, obični ljudi i sve je u njihovim životima i odnosima jednako užasno i komplicirano. Više se ne družimo jer su stale na stranu moje bivše žene koja se od rastave groteskno udebljala pa pretpostavljam da su je pokušavale utješiti u najdebljim trenucima. Trenutno ne raspolažem poznanstvima s lezbijkama. 2. Koliko god bio ekstrovert po pitanju komentiranja tjelesne ljepote, otvoreno komentiranje seksualnosti mi je odbojno. To bi kao i seks trebalo prepustiti isključivo profesionalcima, ali više o toj teoriji neki drugi put. 3. Knjige – nemam vremena za njih i boli me glava od slova. Neka mi oproste moji lektori. Ono o čemu ću pisati, a nije tema filma, su Cassius Clay i Muhammad Ali. Clay i Ali dvije su inkarnacije iste osobe, a mi danas prepoznajemo samo ovog drugog. Iako se kulturni povjesničari uglavnom bave njihovom kontroverznom, a nerijetko i kontradiktornom javnom personom, istina je kako je ona nastajala uglavnom ravnom evolucijskom crtom, dok u boksačkom smislu postoje dva jasno odvojena borca: brzi Clay i pametni Ali**.

henry-cooper-vs-muhammad-ali-1Ono što mnogi propuštaju razumjeti u boksu njegov je atletski aspekt. A Clay je bio njegovo utjelovljenje. Do prve teškaške titule dovela ga je njegova nevjerojatna brzina u rukama i na nogama. Bacao je prednji direkt dovoljno brzo i precizno da bi njime uništavao lica svojih protivnika bez da bi stegnuo šaku u lijevoj rukavici. Pitajte Henryja Coopera. Upravo o tome govori onaj drugi dio njegovog najpoznatijeg citata “Float like a butterfly, sting like a bee. The hands can’t hit what the eyes can’t see. Clay je ovo rekao prije prvog meča sa strašnim mafijaškim razbijačem Sonnyjem Listonom za kojega su narod i dio stručnjaka smatrali kako bi mogao uistinu ubiti mladog Cassiusa. Ovaj medijski istup ostao je zapamćen kao prvi u formiranju legende koja će postati Ali, međutim ono što mnogi ne znaju jest da je Clayevo tadašnje brbljanje bilo više obrambeni mehanizam od straha za vlastiti život nego PR-ovska podvala. Svjedoci govore kako je Clay pričao u neprekidnom nizu dosjetki poput klinca koji priča ili pjevuši sam sa sobom prolazeći kroz tuđi kvart noću. Ovaj citat koji pripada isključivo Clayu krivo se koristi za opisivanje Alijevih najpoznatijih pobjeda poput Thrilla in Manila ili Rumble in the Jungle. Do prve je titule prvaka teške kategorije Clay doplesao poput objekta egzorcizma (i fizički jednako nevjerojatno), no kada ju je kao Muhammad Ali ponovo osvojio pobjedivši Georgea Foremana u Kinshasi učinio je to borilačkom inteligencijom, a ne nogama.

Muhammad Ali propustio je tri godine svog sportskog zenita nakon što su mu 1966. oduzete i titule i boksačka dozvola jer je odbio vojnu regrutaciju. Hands can’t hit what the eyes can’t see brzina za to je vrijeme nestala i njegove su se mane u ovom “slow motionu” vidjele kristalno jasno. Spuštanje desne ruke pri aperktu iskoristio je Joe Frazier u vjerojatno najvećem boksačkom meču u povijesti između dva neporažena šampiona – The Fight – razbivši Alija lijevim krošeom u Madison Square Gardenu. Vidno sporiji, ali emotivno zreliji Ali počeo je koristiti vrijeđanje protivnika u jednom drugačijem, proračunatom maniru. Njegove borbe dobile su epsku kvalitetu u strateškom smislu. U nekim bi rundama eskivirao protivnika, u drugima glumio ozljedu ili malaksalost, a u trećima eksplodirao u gotovo bijesan napad. Trenutke stvarnog umora kompenzirao je svojim specifičnim načinom klinča u kojem bi jednu ruku držao protivniku na potiljku savijajući ga prema sebi, a drugu na bicepsu. Trik je bio u tome da je njegov klinč bio skriven – sudac bi protivnika smatrao neaktivnim dok je zapravo Ali odmarao. Iako je Clay u tradicionalnom smislu bio tehnički superiorniji boksač, u gledateljskom je smislu Ali bio i bolji i uzbudljiviji. Imao je integritet odraslog čovjeka koji zna što radi.

fraziermiddle-photo-copy

Pretpostavimo da je JSA: Joint Security Area bio Chan-Wook Parkov Clay vs. Archie Moore – rani hit i etabliranje dizajna nove generacije, a Oldboy njegov Clay vs. Cleveland Williams – vjerojatno izvedba karijere. Sympathy for Mr. i Mrs. Vengeance onda su Parkovi Clay/Ali vs. Sonny Liston I i II – jedan uistinu vrhunski poduhvat, drugi nešto slabiji ali popularniji. Chan-Wook Park nije imao pauzu, ali njegov stil nakon Gospođe Osvete kao da je izgubio svježinu i fokus. I’m a Cyborg, But That’s OK pandan je Alijevog strašnog poraza od Fraziera, u to sam siguran. Thirst bi mogao biti Ali vs. Patterson II, pobjeda bez stvarne promjene i značaja koja je onda rezultirala Stokerom koji najviše podsjeća na Ali vs. Ken Norton I, poraz u kojem je Aliju polomljena čeljust. The Handmaiden se čini kao novi, zreli Park, manje impulzivan, ali precizniji i pametniji. The Handmaiden je Rumble in the Jungle: Ali vs. George Foreman.

Chan-Wook Park je oduvijek šampion. Prvak stila koji je poput niti između dvije krajnosti: autorskog arta i krvavog trasha. Ne treba zbog toga čuditi da je za njega i režiranje vjerojatno poput hodanja po istoj, padovi su neizbježni i uvijek nezgrapni. The Handmaiden se čini kao njegov najzreliji film. Nisam pisao o Aliju samo zato što ga volim, a još više volim spomenuti kako ga je Frazier kojeg volim više dobio. Parkov je agresivan izričaj, poput Alijevog trash talka, prošao put od mladalačkog srljanja do hladnokrvnog, strateški implementiranog oružja. Park se ovoga puta čini pozitivno distanciranim od materijala, što je u autorskom smislu često dobra stvar. Odluke ne treba donositi pod snažnim emotivnim nabojem, a kreativno stvaranje je, ma koliko to neromantično zvučalo, često samo donošenje ispravnih odluka. Ovo se odnosi prije svega na oblikovanje i tretman sadržaja – The Handmaiden je naime vrlo, vrlo slobodna ekranizacija romana Fingersmith Sare Waters. Izvan scenarija sve je isto. Manje-više. Osjeti se i u ritmu kojim se taj sadržaj raspetljava, ili u ovom slučaju zapetljava, određena doza suzdržanosti koja pažljivo bira runde u kojima će film nemilosrdno pogađati za razliku od frenetičnog napada Gospodina Osvete. Informacije nam se otkrivaju polako, ali uvijek s dobrim akcentom; film ne dopušta sebi da bude prizemni triler o prevarantima. Fotografija je ugodno prezasićenog tona bilo da se radi o noćnom chiaroscuro setingu ili dnevnim akvarelima. Samo svojom paletom The Handmaiden uspijeva obojati film i u značenju – od početka je jasno da smo dijelom nečega što nije u potpunosti stvarno ili istinito, bilo da se radi o pričama koje iznose protagonisti filma ili samom filmu. Vrlo je to suptilan način komuniciranja s publikom za žanr fokusiran uglavnom na radnju.

 hand2middle-photo-copy

Trebate pogledati ovaj film i zbog same erotike. Ne radi se samo o golotinji, nego o tome kako je Park uspio postići da ona i u svom najizravnijem obliku bude ključni dio radnje. Film uspijeva zbog seksa, a scene seksa uspijevaju zbog toga što su pažljivo izgrađene na emocionalnoj razini i prezentirane u pravom trenutku. Naše učešće u filmu o kradljivcima iznenađujuće ne ovisi njihovoj ekonomskoj nego emocionalno-seksualnoj motivaciji. To je možda najveći zaokret ovog filma i odličan je.

U centru priče su lezbijski par i dvojica muškaraca. Ili troje prevaranata i jedan pokvareni bogataš. Ili… Nije bitno. Lezbijska ljubav ovdje nije preokret nego razrješenje ljubavnog trokuta koji nosi film. Razmislimo li bolje, jedini je to način na koji je ova priča uopće logički moguća. Seksualnost filma “zvijezda” je i njegovog epiloga koji ostavlja u nedoumici je li The Handmaiden kao narativ možda samo još jedna perverzna priča poput onih koje je u filmu čitala Hideko? Kad bih ušao u totalni psihoanalitičarski modus rekao bih da je snažno kažnjavanje muških likova u filmu projicirano samokažnjavanje autora jer se osjeća jednako prljavim zbog toga što je snimio ovakav film kao i starci koji su u njemu uživali slušati o perverzijama od de facto ropkinje. Možda je The Handmaiden baš Parkova fantazija i ništa više.

handmiddle-photo-copy

Vjerojatno sam u krivu, ali to ionako nije niti bitno. Jer sve je u ovom filmu impresivno, od zahtjevnih, pažljivo kontroliranih pokreta kamerom, preko kostima i scenografije, do pozicija glumaca i objekata u kadru. Usporen uvod obeshrabrit će nestrpljive, ali baš takav esencijalan je za razvijanje radnje. Mrzim opravdavati film ljudima koji za njega neće imati strpljenja ili znanja, ali istovremeno želim svoje recenzije završiti korisnom preporukom. Preostaje mi tako samo biti pasivno-agresivan na najbolji način na koji to mogu: The Handmaiden je film koji će cijeniti pametni ljudi istančanog ukusa za umjetnost. Budite pametni ljudi.

4.5/5
TRAILER

* Sad je već jasno da pričam sve ovo samo kako bih mogao pisati “lezbijstvo” cijeli dan.

** Iako je Cassius Clay promijenio ime u Muhammad Ali 1964. godine, u ovom tekstu su ovim imenima razdvojene dvije sportske ličnosti – prije i poslije trogodišnje zabrane.


Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

2 thoughts on “THE HANDMAIDEN